17.10.2010., nedjelja

kairica sejling says (20:20):
ljubav je zimsko godisnje doba. a ja furam lego kockice za odrasle. ili za one izmedju, one najgore najsenzibilnije koji su… sve u kompletu.
kairica sejling says (20:22):
kockice su slaganje. a slaganje pospremanje pripremanje, sve ono sto bi stvarao od stvari s kojima nemas gdje
nemas s kim
kairica sejling says (20:23):
slazes, pa ti tako lijepo izgleda, i oblikujes ih sam, i oni te slušaju. sluša te kompozicija, katarza, poredak te sluša. sve po tvome i sve u bijegu od nereda, nesparenih legića i nepodignutih masiva.
pa si slažem.
kairica sejling says (20:24):
jer s time nemam gdje, nemam s kim.
kairica sejling says (20:25):
slažem si svaku kondenziranu zelju, pa u slaganjima moja ulazi u tvoju, i vidis, sad nema sanse da ne pašu jedna drugoj.
kairica sejling says (20:26):
a bilo bi okej da je i tako. ne slazem da bi pasale. slazem jer nemam gdje. s kim.
kairica sejling says (20:28):
slazem stvari koje inace ne postoje. naprimjer, imam taj neki temelj, zuti legić, a ono tamo zajutrak. i bas ocem taj zajutrak s tobom, kad cu vec slozit i dorucak u stanu, i sitnice vruce i sezonske po uglovima popodneva, i veceru cu slozit uz tajac i crvenu boju.
kairica sejling says (20:30):
slazem sebe u zavjetrinama, slazem sebe onakvom kakvom s tobom sam. pa se smiju legići i treska se cijela konstrukcija od tih smjehova, i nije vazno, nis nije vazno, smiju se legići.
kairica sejling says (20:32):
nemam šanse za pogrijesit. imam prostran temelj, imam sve nase dimenzije, a sto se roka tice - duga je zima.
kairica sejling says (20:34):
cudna su stvar legići. znaci, slažemo se, njima dobre moje strategije, meni dobra njihova tekstura. i svako je slaganje tu samo sebe radi. nema ocuvanja, nema garancije, produzivanja, nema fotke ili letka. ima samo odnos legica i mene, ima to vrijeme sto smo se gradili zajedno. zato se i slazemo. jer kad cijeli projekt, sve hiljade strana, zazive u stvarnosti, u proljecu ili sljedecoj zimi, slozit
cemo se moji legici i mi
da se ne slazemo vise
kairica sejling says (20:35):
pa cu se slagat s tobom, u istoj sobi, u istom danu
kairica sejling says (20:41):
moj si legic, i moje stvaranje u glavi, i moja oblikovanja, sve dok ne zazivis nekad sa mnom, proljece kad se krene, i kad igra ne bude u sobi, kad se prostru slaganja po ulicama i po jutrima i kad mi dodjes i slozis se sam sa sobom, predamnom, i slozimo se, skupa, ti i ja, da si idemo slozit zajutrak dugo slagani.
ljubim te, legicu

- 21:09 - Daj mi sebe. (10) - To mi je dovoljno... - Daj šo daš.

15.05.2010., subota

(to miss someone like a retard misses the point)

Imamo taj novi viseći element u stanu, i u njemu bočice bademova ulja, moje plastične kutijice sa smeđim poklopcima, neke kakaove preparate, malograđanske sapune i tatinu pjenu. Maločas sam po prvi puta taj naš novi element doživjela kao novi miris među konstantnim zrakom između zidova ko tajni u našem stanu.
Inače ne vjerujem mirisima. Ali se divim mirišljavima. Ja vjerujem u miris stvari koje nisu tu da bi mirisale. Meni miriše trenutak pred utonuće u san, mirišu mi papirići žuti i roza po zidu ispred mene, mirišu mi flomasteri, ali ne mirisom svojim vlastitim, nego mirisom zaborava. Ili sjećanja. Jer nečem od tog dvoje svjedoče. (Lea je rekla da ću cijeli život provest zapisivajući neki kurac. Ne znam poznaje li Lea miris čitanja prašnjavih riječi i miris koje stranice odaju čim te sjete davnih veza i davnih stvaranja.)
Imam fiksaciju na veze. I na množinu. Polažem se u odnose i sve vrste geometrijskih likova kakvi postoje među ljudima i njihovim htijenjima. Polažem se u ljeto. U obale i hladovine. U drveća i stari grad. Polažem se u ljude ovaj put. Iako

postoji onaj ljud koji ne voli polaganje, a ja baš tog ljuda volim. Postoji izraz lica u ljudima koji se ne polažu drugima, postoji njihova putanja hoda koju vjerojatno nitko nije hrabar za pratiti je. Ili postoje hrabri - time i nazadni, a opet tako napredni. Jer je putanja hoda takvih ljudi takva da te vraća u takve prošlosti da se i ti takav ponekad upitaš zašto si takav, i, još važnije, zašto su oni takvi.




Ljudu, ja te još strpljivo pratim i nosim viziju tvoje putanje sa sobom oko vrata i u satu na desnoj ruci i u karti za autobus. Nosim u svim stvarima koje su uvijek sa mnom. Na ovoj dosadnoj mojoj putanji. Ja te još strpljivo pratim, bila ispred tebe ili tebi pored, gdje želimo jedno drugo da si budemo. Ljudu, budi ljud i okreni mi lice da te vidim na toj putanji, pogledaj me tako da znam da je ta tvoja putanja hoda i moja putanja hoda.

- 18:30 - Daj mi sebe. (36) - To mi je dovoljno... - Daj šo daš.

< listopad, 2010  
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30 31

¤

Image Hosted by ImageShack.us

imam ponos neki dosadni imam ruke njihove još razasute u ramenima imam ruinirane razume nemam kraj nema ni početka. hoću kestene i sad hoću upale obraze i osvrtanje preko ramena. moje tvoje hoću naše. imam tvoje, falim svoje. imam crnjak jutros i brigu po veselju. imam pun kurac toga i teoretski sam savršena.

¤ ¤ ¤